Slaviti ili ne, pitanje je sad?!

Krajem 2011. godine moj je salon napunio 25 godina rada. Ni sama nisam bila svjesna da je toliko vremena prošlo od prvih, uzbudljivih dana. Kada vidimo svoju djecu mnogo nam je jasnije protjecanje vremena, a kada vidimo svoj salon do kojih spoznaja tada dolazimo? Kako sagledavamo sebe kao frizera i koliko smo daleko ili blizu našim snovima iz mladalačkih dana? Koliko se toga u nama i oko nas promijenilo? Koliko se naše kreativnosti zrcali u našem radu i radu našeg salona? Jesmo li zadovoljni postignutim i što bismo promijenili? Roji se tisuću pitanja i svaka okrugla brojka traži rezime i suočavanje sa sobom i svojim postignućima, a to nije uvijek lako.

Mislila sam da neću slaviti. Kao da nisam potpuno zadovoljna, kao da sam mogla i više i dalje i bolje. Mi žene često privatno nismo zadovoljne sobom, a to se dešava i u poslu. A onda sam ipak shvatila da želim slaviti. Tu želju i ideju izložila sam svom timu te dobila njihovu bezrezervnu podršku. Prekrasno! Isplanirale smo večer za pamćenje, večer na koju smo pozvale sve klijente, prijatelje, poslovne partnere, bivše zaposlenike, jednostavno sve one koji su obilježili naš salon. Cijeli je tim uživao planirajući i osmišljavajući tu, za nas, važnu večer. Revija naših frizura trebala je biti vrhunac – i bila je. Oslobodili smo sav svoj kreativni potencijal i radili konačno nešto „za svoju dušu“, nešto što inače nemamo prilike raditi, nešto što ne moramo prodati. Atmosfera je tih dana u salonu bila posebna, u radu se osjećao duh zajedništva i povezanost; nije bilo čak ni uobičajenih trzavica (tko je čistio, a tko nije čistio i sl.). Bili smo pravi kreativni tim posvećen jednom, zajedničkom, višem cilju. I klijenti su osjećali naše uzbuđenje, i oni su bili sretni što su dio te frizerske priče.

Večer je protekla iznad svih očekivanja. Odazvalo nam se oko 400 gostiju i zrak je bio pun emocija i pozitivnih vibracija. Naši klijenti su bili tako ponosni na nas! Tko, osim nas frizera, može skupiti na jednom mjestu i s jednim povodom toliko različitih ljudi, ljudi iz potpuno različitih miljea, različite dobi, ukusa, ideologija? Ono što je svima njima bilo zajedničko smo – MI. Mi smo nit koja ih povezuje u jednu lijepu zajedničku priču. Povezuje ih zapravo naš rad, a RAD treba slaviti. Nije lako opstati u ovom poslu i u ovim vremenima, a i vremena koja su iza nas nisu bila laka. Zato slavimo! I nije važno hoće li oko nas biti 40 ili 400 ljudi, niti broji li naš tim 2 ili 12 ljudi. Ne moramo čekati narednih 25 godina za slavlje, možemo to učiniti i ranije. Slaveći odajemo počast sebi i svom radu, počast za svaku bol u križima i između lopatica, za svaki ekcem od šampona, za svaku dlaku koju smo izvadili iz tabana na kraju radnog dana, slavimo zato što nismo odustali usprkos svim strahovima i brigama koje su uvijek prisutne. Mi frizeri svakako zaslužujemo barem počast, ako ne i nešto više od toga.

FOTOGRAFIJE | Robert Pichler